🩺PISMO GENERACIJE 2018/2022.
Negdje između sunčanih dana avgusta i zlatnog lišća septembra zazvonilo je za neke po prvi put školsko zvono Medicinske škole u Doboju. Dugo će u našim sjećanjima biti školski parking pun učenika, čija lica krasi osmijeh i nostalgija, kojima svaki pokret bješe stidljiv i nestrpljiv. Svako od nas pamtiće taj dan, kada smo na školskom stepeništu ugledali direktoricu škole i čuli njene riječi dobrodošlice. Stajali smo ispred škole i nestrpljivo iščekivali da upoznamo svoje razredne starješine. Kada su nas oni prozvali po imenima, krenuli smo sa njima na ovo putovanje, ulazeći na vrata naše lijepe škole….
Kada je naša zajednička priča počela, ni slutili nismo da je zaista istina sve što su nam naši prethodnici govorili, a što nam je zvučalo samo kao kliše.
Istina je – da će se munjevito brzo završiti, da je to jedan od najzabavnih perioda života ispunjen uspomenama, a tek da ćemo poželjeti da se bar dan vratimo u školske klupe. Sve smo to odbacivali kao nešto što se nas ne tiče. Često smo proklinjali školsko zvono i baš “tih 45 minuta”. Teško su nam padale baš dvije usmene ocjene u jednom danu i tri testa u jednoj sedmici, onda kada smo pred sam kraj školskog polugodišta i na iscrpu snage. Sada ćemo ih pamtiti kao nešto lijepo, zajedno sa onim kafama na benzinskoj pumpi i nesnosno dugim redovima u pekari na svakom odmoru. Pamtićemo i vrijeme korone, po skraćenim časovima i vremenu koje smo posvećivali sebi i druženju, pa čak i upoznavanju onlajn nastave, ali i stalna kukanja kako nemamo vremena u slučaju trajanja časa od 45 minuta,a opet smo svi sve stizali. Sjećaćemo se i svakog profesora po nečemu svojstvenom samo za njega, ali i odnosa koje smo izgradili sa njima i dogovora uz koje smo ipak uvijek sve postizali. U najljepšim sjećanjima ostaće nam naše razredne starješine, naši saputnici, koji su nam bili kao roditelji. Odrasli smo i sazreli kroz ove srednjoškolske dane, postali punoljetni i ono što je važno – naučili kako biti dobri ljudi! U život koji je pred nama nosimo kofer uspomena i još jedan – znanja. Nekada smo bili malo luckasti kao generacija, šalili smo se ali i radili, učili i postizali rezultate. Upoznavali smo se međusobno iz dana u dan i sklapali poznanstva koja će trajati cijeloga života. Mi smo generacija maturanata 2022. godine, pametni, ambiciozni, talentovani, uporni i entuzijastični mladi ljudi koji napuštaju zidove ove škole i odlaze u svijet velikih, da je predstave sa onim najboljim što su stekli u njoj. Hvala svima koji su nam bili podrška na ovom putu, razrednicima što su bili naše zvijezde vodilje! Hvala svima koji su sa nama dijelili naše srednjoškolske osmijehe i mladalačke suze! Hvala našim profesorima i kolektivu škole koji su nam prenosili znanje, razgovarali sa nama i praštali nam naše greškice.
Hvala našoj direktorici, koja nam je uvijek podrška!
Hvala našim roditeljima koji su nam, kao i uvijek, bili najveći oslonac!
Sada raširimo svoja krila, srušimo sve buduće prepreke pred sobom i od njih sagradimo stepenice do zvijezda! Jer, samo nam je nebo granica.
👩🔬Srećno nam!
I da, budimo ljudi!❤️
